×

Epilepsija

Epilepsije su bolesti u kojima postoji poremećaj funkcije središnjeg živčanog sustava, karakteriziran ponavljanjem neprovociranih epileptičkih napadaja. Epilepsija zapravo nije jedinstvena bolest, već obuhvaća širok spektar simptoma koji nastaju zbog abnormalne aktivnosti u mozgu.

epilepsija

Važno je pri tome razlikovati epileptički napadaj i epilepsiju, jer pojava epileptičkog napadaja ne znači nužno da osoba boluje od epilepsije. Ako su napadaji izazvani nekim drugim poremećajem, nazivamo ih provociranim epileptičkim napadajima te se oni ne liječe antiepileptičkim lijekovima, već se liječi stanje koje ih je izazvalo (npr. infekcija, moždani udar…).

Epilepsija je najčešća kronična neurološka bolest. Može se javiti bilo kada tijekom života, ali najčešće se javlja u dvjema životnim fazama; u dojenačkoj/ranoj dječjoj dobi te nakon 65. godine. Međutim, liječenje epilepsije danas je vrlo uspješno. Lijekovima se pacijenti mogu uvesti u trajnu remisiju, a jedan dio bolesnika može s vremenom i prestati uzimati terapiju. Uspjeh liječenja ovisi o ranijem započinjanju terapije, stoga je vrlo važno što prije prepoznati epilepsiju.

PROVOCIRANI I NEPROVOCIRANI EPILEPTIČKI NAPADAJI

Što su zapravo epileptički napadaji? Radi se o povremenim, prolaznim i obično kratkotrajnim epizodama moždane disfunkcije, koje klinički mogu izgledati vrlo različito. Tako neke osobe gube svijest za vrijeme napadaja, druge ne. Neke osobe samo gledaju u prazno za vrijeme napadaja, druge će imati trzajeve ruku ili nogu – tzv. konvulzije. Postoje brojni uzroci koji dovode do epileptičkih napadaja, a oni često ostaju nepoznati. Ovisno o prisutnosti provocirajućeg čimbenika, epileptičke napadaje možemo podijeliti na provocirane i neprovocirane. Njih je iznimno važno razlikovati, budući da se provocirani napadaji ne smatraju epilepsijom te se ne liječe antiepileptičkim lijekovima.

Provocirani napadaju zovu se još i akutni simptomatski napadaji, a pojavljuju se u bliskom razdoblju s akutnim poremećajem ili oštećenjem središnjeg živčanog sustava što ih uzrokuje. Uzroci mogu biti moždani udar, trauma ili operacija mozga, infekcije ili upale središnjeg živčanog sustava (npr. encefalitis, multipla skleroza) i sepsa. Jedan od uzroka provociranih napadaja mogu biti i intoksikacije alkoholom ili lijekovima, kao i sindrom ustezanja od istih. Mogući su i febrilni napadaji, koji se češće javljaju kod djece te kada je prisutna značajnije povišena tjelesna temperatura (više od 38,5°C).

Neprovocirani napadaji glavno su obilježje epilepsije i javljaju se kao posljedica patoloških promjena samog mozga na staničnoj ili molekularnoj razini, zbog čega mozak postaje sklon spontanom izbijanju napadaja.

KOJI SU UZROCI EPILEPSIJE?

Prema najnovijoj klasifikaciji, epilepsije etiološki dijelimo u šest kategorija:

  • Strukturalne. Strukturalna etiologija podrazumijeva neuroradiološki (CT ili MR) vidljive abnormalnosti mozga koje se poklapaju s kliničkom slikom epilepsije. One mogu biti stečene (npr. moždani udar, tumor, trauma) ili prirođene (greška u razvoju).
  • Genske. Genska etiologija znači da postoji mutacija gena koja je direktni uzrok epilepsije. Važno je istaknuti da takve genske mutacije nisu nužno nasljedne direktno s roditelja na dijete. Nasljeđivanje epilepsija vrlo je kompleksno, stoga se smatra da se nasljeđuje sklonost epilepsiji, a ne sama bolest.
  • Infektivne. Spomenuto je kako infekcije središnjeg živčanog sustava mogu biti uzrokom provociranih epileptičkih napadaja, no tada je riječ o napadajima koji se javljaju neposredno oko te infekcije (1-2 tjedna nakon). Mogući su i kasni neprovocirani napadaji (prava epilepsija), koji se javljaju mjesecima ili godinama nakon infekcije, pa tada govorimo o infektivnoj etiologiji epilepsije.
  • Metaboličke. Metaboličke epilepsije su izravna posljedica poznatog metaboličkog poremećaja (npr. nedostatka folata).
  • Imunosne. Imunosna etiologija podrazumijeva pojavu epilepsije kao izravne posljedice nekog imunosnog poremećaja. U pitanju mogu biti autoimunosne bolesti kao što su sistemski eritemski lupus, antifosfolipidni sindrom, Rasmussenov encefalitis, Landau-Kleffnerov sindrom i limbički encefalitis.
  • Nepoznate. Unatoč napretku moderne medicine, kod velikog broja bolesnika etiologija epilepsije ostaje nepoznata. No, vrlo često se radi o blagom obliku bolesti te je terapija antiepilepticima vrlo učinkovita.

KAKO IZGLEDA EPILEPTIČKI NAPADAJ?

epileptički napadaj

Klinička slika epileptičkog napadaja ovisi o skupini zahvaćenih neurona (živčanih stanica), odnosno zahvaćenoj regiji mozga. Može se manifestirati širokim rasponom motoričkih, osjetnih, psihičkih ili autonomnih (nevoljnih) fenomena, s poremećajem svijesti ili bez njega. Epileptički napadaji traju kratko, najčešće od nekoliko sekunda do 3 minute. Najčešće spontano prestaju, a oporavak je potpun i može nastupiti odmah ili postupno, tijekom nekoliko minuta. Ukoliko napadaj traje dulje od 5 minuta, potrebno ga je prekinuti lijekovima jer tada predstavlja životno ugrožavajuće stanje pod nazivom epileptički status (status epilepticus).

Fokalni i generilizirani napadaji

Epileptički napadaji mogu se ugrubo podijeliti u dvije velike skupine; fokalni (žarišni) i generalizirani. Fokalni napadaji nastaju patološkim izbijanjem skupine neurona u jednoj hemisferi (moždanoj polutci), dok su generalizirani napadaji posljedica izbijanja u objema hemisferama. Međutim, s obzirom na to da je moguće širenje početnog fokalnog napadaja na drugu hemisferu, tj. transformacija fokalnog u generalizirani napadaj, točnija je podjela na tri osnovne skupine, ovisno o tome kako epileptički napadaj započinje:

  • napadaji sa žarišnim početkom
  • napadaji s generaliziranim početkom i
  • napadaji s nepoznatim početkom.

Epileptički napadaji se dalje dijele na one s motoričkim i nemotoričkim početkom, ovisno o tome jesu li prisutni simptomi koji zahvaćaju mišiće ili ne. Napadaji sa žarišnim početkom se mogu dijeliti i na one s poremećajem svjesnosti ili bez njega, dok su generalizirani napadaji gotovo uvijek praćeni s poremećajem svijesti.

Motorički napadaji

Motorički napadaji su napadaji s nekontroliranom mišićnom aktivnošću, poput:

  • kloničkih napadaja – trzajeva dijelova ili cijelog tijela
  • miokloničkih napadaja – trzajeva pojedinih mišića ili mišićnih skupina (lica, udova, vrata, trupa)
  • toničkih napadaja – kontinuirano povišenog tonusa (napetosti) mišića
  • atoničkih napadaja – naglog smanjenja ili gubitka mišićnog tonusa (i popratni padovi pacijenta)
  • automatizama – ponavljanih pokreta koji sliče voljnim pokretima, ali kojih se pacijent najčešće ne sjeća (npr. oblizivanje, grimasiranje, mumljanje, smijanje, treptanje očima, klimanje glavom, pomicanje predmeta, otkapčanje i zakapčanje, besciljno kretanje…)
  • hiperkinetičkih napadaja – nepravilnih, ponavljajućih i bizarnih kretnji (npr. pedaliranje, ljuljanje, udaranje…)
  • epileptičkih spazama – jednostrano ili obostrano pružanje i savijanje mišića ruku i trupa

Moguće su različite kombinacije navedenih simptoma, pa tako govorimo o miokloničko-toničko-kloničkim napadajima, mioklinčko-atoničkim napadajima ili – ono što većina ljudi pomišlja na spomen epilepsije – toničko-klonički napadaji ili grand mal epilepsija.

zena se oscjeca lose

GRAND MAL EPILEPSIJA

Grand mal epilepsija, ili toničko-klonički napadaj, počinje toničkom fazom (ukočenost), nakon koje slijedi klonička faza (trzaji). U početku napadaja moguć je ”inicijalni krik” – stvaranje zvuka nalik na stenjanje ili plakanje, koji nastaje zbog snažne kontrakcije dišne muskulature te forsirana prolaska zraka kroz glasnice. Tonička faza podrazumijeva naglu i jaku kontrakciju cjelokupne muskulature te obično traje 10-20 sekundi. Bolesnik pada i nastupa klonička faza s trzajima dijelova ili cijelog tijela 2-3 puta u sekundi, kroz 1 do 2 minute s postupnim smanjenjem frekvencije trzaja. Tijekom toničko-kloničkog napadaja zbog grča žvačne muskulature može nastati ugriz jezika ili sluznice obraza, a zbog odsutnosti gutanja se nakuplja slina u ustima (”pjena na ustima”). Pacijent gubi svijest neposredno prije ili za vrijeme samog napadaja, a po završetku kloničke faze (tzv. postiktalni period) dolazi do postupnog oporavka svijesti. Pacijent je u toj fazi smušen, agitiran ili pak upada u stanje dubokog sna, a oporavak svijesti nastupa kasnije. Također je moguće umokrivanje ili, rjeđe, defekacija (pražnjenje crijeva).

Osim motoričkih, mogući su i nemotorički napadaji, poput:

  • autonomnih napadaja – manifestiraju se simptomima nevoljnog živčanog sustava (npr. ubrzano kucanje srca)
  • kognitivnih napadaja – poremećaja govora, mišljenja ili drugih viših funkcija (halucinacije, iluzije)
  • emocionalnih napadaja – iznenadno i spontano pokazivanje emocija, bez realne podloge za njih (npr. strah, radost, bijes)
  • senzornih napadaja – to mogu biti trnci, vibracije, elektricitet, bol, termičke senzacije, neravnoteža, vidni, slušni, njušni, okusni simptomi 

APSANS (APSENCE) – EPILEPSIJA DJEČJE DOBI

epilepsija kod djece

Apsans (apsence) je vrsta epileptičkih napadaja s generaliziranim nemotoričkim početkom. Tipični su za dječju dob, ali mogu se pojaviti sve do rane odrasle dobi. Javlja se u nekoliko oblika:

  • Tipični apsans. Napadaj karakteriziran naglim nastankom i prestankom, uz kratak poremećaj svjesnosti (oko 10 sekundi). Klinički izgleda kao odsutnost ili zagledavanje pacijenta, a moguća je pojava trzaja vjeđa, brade te ostalih dijelova lica i glave. Nerijetko se javljaju i već opisani automatizmi (oblizivanje, smijanje, pomicanje predmeta i dr.).
  • Atipični apsans. Za razliku od tipičnog, atipični apsans ima postupan početak i završetak te su često prisutni gubitak mišićnog tonusa ili izraženiji trzaji. Poremećaj svjesnosti pri tome može biti minimalan.
  • Mioklonički apsans. Dodatno je karakteriziran miokloničkim trzajima ruku, a moguća je i zahvaćenost nogu.
  • Mioklonus vjeđa. Karakteriziran je brzim repetitivnim miokloničkim trzajima vjeđa uz zakretanje očiju prema gore i pružanje glave. Ovakav apsans često potiče svjetlo (fotosenzitivnost). Uglavnom se radi o kratkim napadajima koji se javljaju u serijama, većinom uz očuvanu svjesnost.

AURA – FENOMEN KOJI MOŽE PRETHODITI NAPADAJU

Aure definiramo kao subjektivne fenomene koji mogu prethoditi vidljivim kliničkim simptomima epileptičkog napadaja. Okvirno, aure možemo podijeliti u dvije velike skupine:

  • senzorne (osjetne)
  • ekperientalne (iskustvene, psihičke)

Senzorne aure mogu biti:

  • somatosenzorne – karakterizirane osjetnim simptomima poput trnaca, bockanja, bolova, utrnulosti, osjeta topline ili hladnoće
  • vizualne (vidne) – karakterizirane priviđanjem (haluciniranjem) svjetlosti, raznih oblika i boja
  • auditorne (slušne) – manifestiraju se zujanjem, zvonjenjem, piskutanjem, šumovima
  • olfaktorne (njušne) – obično se manifestiraju neugodnim mirisima (npr. paljevine, truljenja)
  • gustatorne (okusne) – karakterizirane okusnim fenomenima, primjerice kiselim, slanim, gorkim okusima
  • cefaličke – poput čudnog pritiska u glavi, osjećaja malaksalosti ili nespecifične glavobolje

Ekperientalne aure, pak, mogu biti:

  • kognitivne – poremećaji sjećanja (npr. deja vu), kompleksne vidne i slušne halucinacije (priviđanje onoga što ne postoji), iluzije (iskrivljeno doživljavanje nečeg stvarnog), promjene identiteta…
  • emocionalne – obuhvaćaju navale emocija koje nemaju realnu podlogu (npr. strah, depresija, ljutnja, agresija, paranoja, radost)
  • autonomne – manifestiraju se simptomima nevoljnog živčanog sustava (npr. bol i nelagoda u želucu i crijevima, promjene srčanog ritma i krvnog tlaka, promjene u disanju)

Koji će se od ovih simptoma javiti, ovisi o dijelu mozga iz kojeg potječe napadaj. Neki pacijenti su u stanju prepoznati da se radi o auri te upozoriti okolinu.

DIJAGNOSTIKA I LIJEČENJE EPILEPSIJE

Dijagnoza epilepsije načelno se postavlja nakon pojave dvaju ili više neprovociranih epileptičkih napadaja, koji su se dogodili u vremenskom razmaku duljem od 24 sata. Dijagnoza se postavlja poglavito na temelju kliničke slike, odnosno detaljnih podataka o napadaju dobivenih od samog pacijenta, kao i bližnjih koji su svjedočili napadaju. Uz navedeno, dijagnoza se podupire EEG (elektroencefalografskim) nalazom.

EEG

EEG je metoda snimanja električne aktivnosti mozga pomoću elektroda koje se postavljaju na površinu glave. Međutim, iako bitan, EEG nije uvijek i ključan u postavljanju dijagnoze, budući da ponekad bolesnici s epilepsijom mogu imati uredan EEG nalaz i obrnuto. Pri prvom snimanju EEG-a kod čak 50% pacijenata se ne registriraju promjene specifične za epilepsiju. Jedan od razloga je što kod svake osobe EEG varira tijekom dana, pa duljina snimanja od 20-30 minuta ponekad ne zahvati tražene promjene.

Drugi je razlog tehnička ograničenost ove metode, budući da će se patološka izbijanja registrirati tek ako je zahvaćeno 10 cm2 moždane kore. Također treba naglasiti da se ponekad patološka izbijanja mogu registrirati i kod zdravih ljudi koji ne boluju od epilepsije. Stoga je EEG samo jedna dopunska metoda koje može pomoći u otkrivanju epilepsije, ali ne i definitivna potvrda iste. U nejasnim slučajevima može se koristiti EEG snimanje tijekom cijelonoćnog spavanja, a koristi se i kontinuirano višednevno videoEEG snimanje, čime se značajno povećava mogućnost registriranja patoloških izbijanja.

neurolog

CT I MR MOZGA

Neuroradiološke slikovne tehnike (CT i MR mozga) također se primjenjuju u obradi bolesnika s epilepsijom ili sumnjom na epilepsiju, ali ne za postavljanje dijagnoze, već za utvrđivanje uzroka napadaja (moždani udar, tumor i sl.). Dodatno se mogu primijeniti i druge slikovne metode, ponajprije PET mozga i rjeđe SPECT. Isto vrijedi i kod sumnje na infekciju koja je mogla uzrokovati epileptičke napadaje, pa se tada rade analize krvi i cerebrospinalnog likvora za utvrđivanje uzroka napadaja.

U nekim će slučajevima biti potrebne i druge metode za razlučivanje epileptičkih od neepileptičkih napadaja (npr. psihogeni napadaji, sinkope). U tim se situacijama koristi psihološko testiranje te vegetativno testiranje (tilt-table test). Tilt-table test se provodi tako da se pacijenta pričvrsti za pomični stol, koji se onda pomiče iz vodoravne pozicije u uspravnu te obrnuto, a pri tome se prati bolesnikovo stanje svijesti, krvni tlak i srčana aktivnost. Test je pozitivan ukoliko pacijent izgubi svijest.

Farmakološko liječenje

Liječenje epilepsija može biti farmakološko (primjenom antiepileptičkih lijekova – AEL), neurokirurško te potporno. Osnovni princip farmakološkog liječenja je primjena jednog antiepileptika (monoterapija) – započinje se s niskom dozom lijeka te se ona postupno povećava do postizanja učinka (ili do razvitka nuspojava, kada se terapija prekida). U slučaju neuspjeha prvog antiepileptika, preferira se zamjena drugim, također u monoterapiji.

A ukoliko se ni drugi antiepileptik ne pokaže uspješnim, tada se prelazi na dvojnu terapiju – primjenu dvaju antiepileptika odjednom. Ovakvo liječenje epilepsija vrlo je uspješno i za većinu bolesnika dovoljno je farmakološko liječenje – epilepsija se stavlja pod kontrolu u oko 80% slučajeva. Bolesnici koji unatoč redovitoj primjeni pravih antiepileptika i dalje imaju epileptičke napadaje, kandidati su za neurokirurško liječenje. Uspješnost neurokirurškog liječenja ovisi o vrsti epilepsije, dobi pacijenta i duljini trajanja epilepsije.

Među potporne metode spada ketogena dijeta – dijeta koja se temelji na povećanom unosu masti te niskom unosu ugljikohidrata (u omjeru 4:1). Ovakva prehrana tjera organizam na korištenje masti kao primarnog izvora energije, te dolazi do povišenja razine ketona (nusprodukta metabolizma masti) u krvi. Ketoni djeluju antikonvulzivno te smanjuju frekvenciju epileptičkih napadaja, a poglavito se koristi kod nekih vrsta dječjih epilepsija. Svakako se prvo potrebno konzultirati s liječnikom prije započinjanja ketogene dijete.

Literatura

 

Autor: Dr. Dominik Ljubas i Dr. Žaklina Cvitkušić u suradnji sa kolegama iz Poliklinike Mazalin.

Predstavljanje i sadržaj ove stranice smatraju se intelektualnim vlasništvom Poliklinike Mazalin i kao takvi su zaštićeni zakonima koji su trenutno na snazi. Sadržaj ove lokacije zaštićen je odredbama autorskog prava odnosno prava industrijskog i/ili intelektualnog vlasništva.

Poliklinika Mazalin posjeduje autorsko pravo uređivanja, izbora i usklađivanja sadržaja ove lokacije, sukladno članku 277. stavku 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Fotografije, slike, tekstovi, naslovi, video prikazi, sa ili bez zvuka, te svi drugi dokumenti na web stranici podliježu zakonima o autorskom pravu, industrijskom i/ili intelektualnom vlasništvu, te su kao takvi vlasništvo Poliklinike Mazalin ili treće osobe koja temeljem valjanog pravnog posla jamči ograničeno korištenje sadržaja. Djelomična ili potpuna reprodukcija sadržaja, bez prethodnog pisanog dopuštenja Poliklinike Mazalin strogo je zabranjena, isključujući reprodukciju izvršenu u skladu s potrebama tiska. 

Prijavite se na naš newsletter

  • U nastavku označite koje kategorije/teme blogova vas zanimaju (možete označiti i više kategorija):
    Svojom prijavom pristajete da vam naše novosti i obavijesti stižu na e-mail adresu. Ovu privolu možete u svako doba povući, na kraju svakog Newslettera, te ćemo, u slučaju povlačenja privole, vaše podatke izbrisati. Daljnje informacije možete pronaći u našim uvjetima korištenja i pravilima privatnosti.
  • Hidden
  • Hidden
  • Hidden
  • This field is for validation purposes and should be left unchanged.