KKS – kompletna krvna slika

Kompletna krvna slika (KKS) osnovna je i najčešće izvođena pretraga. Kompletna krvna slika daje osnovne i najključnije informacije o zdravstvenom stanju i neizostavni je dio svakog internističkog i sistematskog pregleda. U tekstu vam donosimo informacije o kompletnoj krvnoj slici i njezinim parametrima. 

Kada je potrebna kompletna krvna slika?

Kompletna krvna slika (KKS) neizostavni je dio sistematskog pregleda, ali i drugih vrsta pregleda. Osnovna je pretraga u osoba s akutnim tegobama poput povišene tjelesne temperature, bolova u prsištu, kod sumnje na infekciju i niz drugih stanja. Potrebu za određivanjem krvne slike određuje liječnik, na temelju simptoma i kliničkih znakova bolesti. 

Kako se uzima uzorak za kompletnu krvnu sliku?

Uzorak za kompletni krvnu sliku uzima se najčešće vađenjem krvi iz periferne vene, odnosno venepunkcijom. U nekim se slučajevima kompletna krvna slika može dobiti i iz kapilarne krvi, pri čemu se uzorak uzima iz jagodice prsta. 

Što pokazuje kompletna krvna slika?

Parametri kompletne krvne slike daju informacije o svim krvnim stanicama koje imamo. Njome možemo odrediti i uočiti promjene u svim krvnim lozama, a to su

• crvene krvne stanice (eritrociti),
• ⁠bijele krvne stanice (leukociti) te
• ⁠krvne pločice (trombociti). 

U nekim slučajevima se paralelno s određivanjem krvne slike određuje i C-reaktivni protein (CRP). CRP je jedan od osnovnih upalih parametara koji je najčešće povišen u sklopu akutnih infektivnih bolesti. Ipak, može biti povišen i u drugim upalnim stanjima organizma, primjerice autoimunim bolestima, zloćudnim bolestima i slično jer su to sve stanja koja u tijelu potiču upalnu reakciju. 

Eritrociti – crvene krvne stanice

Eritrociti su crvene krvne stanice u kojima je pohranjen hemoglobin, protein ključan u prijenosu kisika do naših stanica. Osim ukupnog broja eritrocita, krvna slika otkriva i:

• ⁠koncentraciju hemoglobina u krvi,
• ⁠volumni udio eritrocita u krvi (hematokrit) te
• ⁠prosječni volumen eritrocita. 

Razina hemoglobina – glavni indikator anemije

Razina hemoglobina glavni je nalaz kojim se potvrđuje postojanje anemije. Anemija može nastati iz mnogo razloga, a neki od njih uključuju:

• ⁠gubitak krvi krvarenjem (često uzrokovani nepravilnostima menstrualnog krvarenja, neprimjetnim krvarenjem iz probavnog sustava),
• metabolička stanja i bolesti (primjerice, manjak željeza, B12 i B9 vitamina ili hipotireoza),
• kronične i zloćudne bolesti (anemija kronične bolesti),
• akutne infektivne bolesti (primjerice, peta bolest ili infektivna mononukleoza),
• zloćudne hematološke bolesti (leukemije, limfomi),
• nasljedne poremećaje eritrocita, odnosno hemoglobina (srpasta anemija, talasemija),
• pojačani raspad eritrocita u sklopu hemolitičkih anemija (koje mogu biti autoimunog uzroka ili posljedica pojačanog raspada eritrocita u krvotoku).

Svi spomenuti uzroci anemije, iako različiti, imaju u osnovi nekoliko mehanizama nastanka. Anemija može nastati zbog direktnog gubitka krvi, slabijeg stvaranja ili pojačanog raspada eritrocita. U anemijama koje su uzrokovane slabijim stvaranjem ili pojačanim raspadom eritrocita, može se uočiti i smanjenje ukupnog broja eritrocita, premda anemija može biti praćena i njihovim normalnim brojem.

Hematokrit – volumni udio eritrocita u krvi

Ovisno o mehanizmu nastanka, anemija je praćena i promjenama u hematokritu. Hematokrit predstavlja volumni udio eritrocita u ukupnom udjelu krvi te se izražava u postotku. Hematokrit može biti povišen ili snižen. Povišeni hematokrit najčešće je uzrokovan dehidracijom, no pojavljuje se i u situaciji povišenog stvaranja eritrocita koje se ubraja u hematološke poremećaje i naziva se policitemija vera. Sniženi hematokrit javlja se, na primjer, pri većim gubitcima krvi ili pri manjku željeza, ali i pri bolestima koje su praćene pojačanom razgradnjom eritrocita (hemolitičke anemije).

Prosječni volumen eritrocita

Prosječni volumen eritrocita (MCV – eng. mean corpuscular volume) mjera je koja se koristi pri klasifikaciji anemije. Prema volumenu, anemije mogu biti: normocitne, mikrocitne i makrocitne. 

Normocitne anemije najčešće se viđaju kod kroničnih bolesti poput kronične bolesti bubrega, ili bolesti kroničnog tijeka koje su praćene upalom (autoimune bolesti, karcinomi). Osim njih, smanjeno stvaranje eritrocita u sklopu nekih rjeđih malignih bolesti krvnih stanica ili izolirani manjak crvenih krvnih stanica dovodi do normocitne anemije, kao i metabolički poremećaji rada štitnjače.

Mikrocitne anemije su one kod kojih su eritrociti manjeg volumena i tipično se susreću pri manjku željeza, osnovnog elementa u molekuli hemoglobina. 

Makrocitna anemija ima povišeni volumen eritrocita, a nastaje uslijed manjka B12 vitamina, folata, jetrenih bolesti, ali i težih oblika alkoholizma.

Valja istaknuti kako pušači često imaju blago povišeni hemoglobin i MCV za razliku od nepušača, što je prilagodba organizma na štetne produkte cigaretnog dima koji se vežu za molekule hemoglobina i smanjuju mogućnost vezanja kisika.

Trombociti

Trombociti su krvne pločice koje igraju važnu ulogu u stvaranju krvnih ugrušaka i zaustavljanju krvarenja. Broj trombocita može biti snižen (trombocitopenija) ili povišen (trombocitoza). 

Trombocitoza može biti primarna ili sekundarna, koja se javlja u sklopu autoimunih bolesti i kao upalni odgovor organizma. Za razliku od sekundarne trombocitoze, primarna trombocitoza je hematološki poremećaj koji povećava rizik od nastanka ugrušaka i njihovih komplikacija.

Trombocitopenija nastaje kada koštana srž stvara premalo trombocita ili kada se trombociti pojačano uništavaju u krvotoku. Smanjena proizvodnja trombocita posljedica je bolesti koštane srži, korištenja nekih lijekova koji smanjuju proizvodnju trombocita ili nedostatak vitamina B12 i B9. Infekcije, najčešće virusne bolesti, pogoduju uništavanju trombocita i razvoju trombocitopenije, a ona može biti i potaknuta uništavanjem trombocita protutijelima (imuna trombocitopenija).

Bijele krvne stanice

Bijele krvne stanice (leukociti) dio su našeg imunološkog sustava i brane naše tijelo od vanjskih utjecaja i mikroorganizama, a dijele se na:

• neutrofile,
• limfocite,
• monocite,
• eozinofile i 
• bazofile.

Svaka od ove vrste bijelih krvnih stanica obavlja neku funkciju pa se poremećaj pojedinog broja ovih stanica karakterističan za pojedina stanja. Poremećaj broja bijelih krvnih stanica najčešće se susreće kod raznih infektivnih bolesti, uključujući bakterijske, virusne i parazitarne infekcije ili u sklopu zloćudnih bolesti hematološkog sustava (leukemije i limfomi). Rijetko, poremećaj u vidu smanjenja broja bijelih krvnih stanica može biti posljedica konzumacije nekog lijeka, a također se često može vidjeti i u sklopu većih količina zračenja.

Infektivne bolesti sigurno su najčešći razlog promjene broja bijelih krvnih stanica. Tipično bakterijske infekcije dovode do povišenja broja neutrofila, premda i neke virusne bolesti mogu imati sličan učinak. Neutrofili mogu biti povišeni i u reakcijama stresa, poput infarkta miokarda ili, vrlo često, jakih povraćanja, što je česti slučaj kod male djece s gastroenteritisom. Teške opekline tijela također mogu uzrokovati porast broja neutrofila.

Virusne infekcije češće uzrokuju porast limfocita i monocita, često uz sniženi broj trombocita. Takva se reakcija naziva limfocitozom. Također, virusne bolesti mogu uzrokovati i smanjenje broja limfocita (limfopenija), zbog njihovog pojačanog trošenja u borbi protiv virusa.

Eozinofili su stanice koje su uključene u odgovor našeg imunološkog sustava protiv alergijskih reakcija i parazitarnih infekcija. Zbog toga je povišena razina eozinofila tipično karakteristika alergijskih reakcija i atopije vezane uz dišni sustav ili kožu (astma i atopijski dermatitis). 

Bazofili su bijele krvne stanice koje sudjeluju u reakcijama alergije i upale i oslobađaju histamin, molekulu koja igra važnu ulogu u stvaranju alergijske reakcije.  Njihov broj može biti povišen kod alergijskih reakcija, astme, ili kod određenih upalnih bolesti poput reumatoidnog artritisa. Sniženi bazofili mogu se pojaviti kod akutnih infekcija ili nakon liječenja kortikosteroidima.

Treba li svaki nalaz koji odstupa od referentnih vrijednosti shvatiti ozbiljno?

Ljudsko tijelo nije savršeno, zbog čega su moguće male varijacije i odstupanja u laboratorijskim nalazima. Minimalna odstupanja u laboratorijskim nalazima, u slučaju da nemate simptome neke bolesti ne treba biti razlog za brigu. Svaki laboratorijski nalaz pa i nalaz kompletne krvne slike liječnik će interpretirati u skladu s vašim tegobama i simptomima bolesti kako bi došao do dijagnoze. 

Koliko često treba raditi kompletnu krvnu sliku?

Kompletnu krvnu sliku preporučljivo je raditi jednom godišnje ako pacijent nema nikakve tegobe, i to u sklopu sistematskog pregleda. U slučaju akutne bolesti i akutno nastalih tegoba kompletnu krvnu sliku treba raditi neovisno o tome kada je prethodna krvna slika rađena.